MODULE 1
Analiza potreba
Upute i primjeri aktivnosti za analiziranje potreba ciljane skupine
Ovo poglavlje predstavit će nekoliko teorija ljudskih potreba koje čine važnu osnovu za razumijevanje procesa procjene potreba. Objasnit će se nekoliko često korištenih kvantitativnih i kvalitativnih metoda za procjenu potreba, s detaljnim fokusom na neke kreativnije pristupe. Poglavlje će se također baviti etičkim načelima koja se moraju poštovati tijekom cijelog procesa procjene i analize potreba.
TEORIJE LJUDSKIH POTREBA
Analiza potreba ili procjena potreba mogu se provoditi na više načina i ne postoji jedinstveni pristup. Stoga je važno odabrati odgovarajuću metodu koja će dati najbolje rezultate za ono što procjenjujemo te koja će dovesti do unaprjeđenja procesa i najboljeg korištenja naših resursa. To također podrazumijeva donošenje odluke o tome koje potrebe imaju najveći prioritet.
Prema Maslowljevoj teoriji potreba (1943.), ljudske potrebe su organizirane u hijerarhiju, odnosno piramidu, pri čemu su biološke potrebe i potrebe preživljavanja temeljne, dok su na vrhu piramide potrebe vezane uz kreativnost i samoostvarenje:
- Biološke potrebe (disanje, hrana, voda, sklonište, spavanje)
- Sigurnost i zaštita (zdravlje, zaposlenje, obitelj i društvena sigurnost)
- Ljubav i pripadanje (prijateljstvo, intimnost, osjećaj povezanosti)
- Samopoštovanje (samopouzdanje, postignuća, poštovanje drugih, potreba za jedinstvenim identitetom)
- Samoostvarenje (moralnost, kreativnost, spontanost, prihvaćanje, smisao i osjećaj svrhe)
Ovaj model ne podrazumijeva strogi linearni slijed. Pojedinci mogu istodobno osjećati različite potrebe ili se kretati između razina. Iako postoje brojne kritike za ovaj model, i dalje je primjenjiv u različitim kontekstima te može pomoći u razjašnjavanju različitih potreba u radu s mladima.
Fleksibilnija i dinamičnija je ERG teorija (Alderfer, 1969.). Ovaj model grupira ljudske potrebe u tri osnovne kategorije: egzistencija (eng. Existence), povezanost (eng. Relatedness) i rast (eng. Growth):
- Egzistencijalne potrebe – osnovne materijalne i psihološke potrebe (hrana, voda, sklonište, sigurnost)
- Potrebe za povezanosti – međuljudski odnosi i socijalne veze (ljubav, pripadanje)
- Potrebe za rastom – osobni razvoj i samoostvarenje
Ovaj model omogućuje preklapanje potreba te priznaje da se ljudi kreću između različitih razina ovisno o okolnostima.
Teorija samoodređenja (Deci i Ryan, 1985.) temelji se na tri osnovne psihološke potrebe:
- Autonomija – osjećaj kontrole nad vlastitim postupcima i odlukama
- Kompetentnost – osjećaj sposobnosti i učinkovitosti u interakciji s okolinom
- Povezanost – osjećaj povezanosti s drugima i podrška koju pružaju
Ova teorija pomiče fokus s hijerarhijskog slijeda na cjelovitu motivaciju, sugerirajući da osobni rast i dobrobit proizlaze iz stalne interakcije autonomije, kompetentnosti i povezanosti — neovisno o tome na kojoj se razini hijerarhije pojedinac nalazi.
Kratki pregled ovih nekoliko ključnih teorija ljudskih potreba može biti koristan pri razmatranju potreba mladih s manje mogućnosti — mladih s migrantskim ili izbjegličkim iskustvom, mladih s različitim vrstama invaliditeta, mladih iz ruralnih područja, ali i drugih ciljnih skupina.
Ovisno o specifičnoj ciljnoj skupini i svrsi procjene potreba, mogu se učinkovito primijeniti različite metode — kako kvalitativne, tako i kvantitativne.
PRISTANAK I ETIČKA NAČELA
Prije početka bilo kakve procjene i analizer potreba, osobito one koja uključuje mlade, ključno je na sveobuhvatan i odgovoran način razmotriti etička pitanja. Etičko istraživanje utemeljeno je na načelima poštovanja osoba, dobročinstva i pravednosti.[2]
Važno je uzeti u obzir etička načela i informirani pristanak pri provođenju procjene/analize potreba.
Svaki/a sudionik/a treba dati dobrovoljni informirani pristanak. Pristanak znači da sudionici/e imaju sve informacije koje su im potrebne kako bi odlučili/e žele li sudjelovati u istraživanju prije njegova početka. Informirani pristanak nije samo formalnost — on odražava autonomiju i dostojanstvo sudionika/ce. Stoga obrasci za pisani pristanak trebaju uključivati informacije o obradi podataka, povjerljivosti, snimanju zvuka/videa, pohrani podataka te načinu izvještavanja i korištenja rezultata. Iako usmeni pristanak može biti prihvatljiv u nekim neformalnim kontekstima, pisani pristanak je uvijek poželjniji radi osiguravanja odgovornosti i transparentnosti. Nadalje, istraživači moraju prilagoditi komunikaciju kognitivnoj i emocionalnoj zrelosti mladih sudionika/ca, koristeći jezik i formate koje oni/e mogu jasno razumjeti.[3]
Također je važno imati na umu Opću uredbu EU o zaštiti podataka (GDPR) – zakon o privatnosti i sigurnosti koji definira obveze onih koji obrađuju podatke. One uključuju obvezu provedbe odgovarajućih sigurnosnih mjera razmjerno riziku uključenom u proces obrade podataka. Obrada podataka uključuje svaku radnju kao što su prikupljanje, bilježenje, organiziranje, strukturiranje, pohranjivanje i korištenje osobnih podataka[4].
U skladu s time, važno je da mladi razumiju kako će se prikupljeni podaci pohranjivati i koristiti te da budu informirani o tome da imaju pravo povući svoj pristanak u bilo kojem trenutku. Uvijek je potrebno provjeriti pravni okvir na nacionalnoj razini i prilagoditi informacije ciljnoj skupini na način koji im doista omogućuje davanje informiranog pristanka (npr. osiguravanjem tumača ili druge potrebne podrške).
Još jedno ključno etičko načelo jest zaštita sudionika/ca od štete — bilo fizičke, psihološke ili emocionalne. Istraživači/ce moraju pažljivo procijeniti i svesti na minimum svaku moguću nelagodu, neugodu ili rizik od retraumatizacije. To uključuje zaštitu privatnosti, dostojanstva, samopoštovanja i autonomije sudionika/ca. Povjerljivost se mora osigurati anonimizacijom podataka i sigurnom pohranom podataka, pri čemu pristup imaju samo ovlaštene osobe.
Zaključno, etičko istraživanje koje uključuje mlade zahtijeva osjetljivost, transparentnost i snažnu predanost zaštiti prava i dobrobiti sudionika/ca. Poštivanje priznatih etičkih standarda ne samo da štiti sudionike/ce, već i povećava vjerodostojnost i društvenu vrijednost rezultata istraživanja.
KVANTITATIVNE I KVALITATIVNE ISTRAŽIVAČKE METODE
Kvantitativne metode karakterizira prikupljanje informacija koje se mogu numerički analizirati. Podaci se obično prikazuju pomoću statistika, tablica i grafova. Znanstveno mjerenje ključno je za kvantitativno istraživanje jer su podaci numerički. Najjednostavnije rečeno, što je uzorak reprezentativniji (podskup veće populacije koji točno odražava karakteristike cijele skupine), to je veća vjerojatnost da će analiza točno i precizno prikazati sliku potreba ciljne skupine. Prednost kvantitativnih podataka je njihova pouzdanost. Međutim, nedostatak kvantitativnih podataka je to što ne pružaju dublji i detaljniji opis potreba.
Zbog toga je važno kombinirati kvantitativne metode s kvalitativnima, koje su po svojoj definiciji istraživačke. One se također temelje na empirijskom istraživanju i dokazima. Kvalitativni podaci često prikazuju stavove i percepcije te mogu pružiti dodatnu vrijednost u identificiranju i istraživanju čimbenika poput očekivanja, rodnih uloga, etničkih i religijskih utjecaja te individualnih osjećaja. Kvalitativni podaci istražuju odnose i percepcije pojedinaca. Oni mogu pružiti bogate i detaljne informacije te omogućuju dubinski uvid. Međutim, ti podaci nisu objektivno mjerljivi i obično uključuju manji broj sudionika/ca.[5]
Kada ih koristiti?
- kada je potrebno dubinsko razumijevanje određenog problema ili teme
- za razumijevanje ponašanja, percepcija i prioriteta pojedinaca/zajednice
- za pojašnjavanje informacija dobivenih kroz kvantitativne podatke
Zašto ih koristiti?
- za istraživanje i razumijevanje fenomena
- za pružanje dubinskog razumijevanja specifičnih problema ili tema
- za dobivanje detaljnih i cjelovitih informacija, kontekstualizacije, interpretacije i opisa
Format podataka
- podaci se mogu proučavati, ali ne i mjeriti
- uglavnom deskriptivni podaci (riječi/izvještaji, slike, audio i video zapisi), ali mogu biti i kategorički organizirani
Kada ih koristiti?
- za dobivanje širokog i sveobuhvatnog razumijevanja situacije
- za prikupljanje socio-demografskih karakteristika populacije
- za usporedbu odnosa i korelacija između različitih problema
- kada su potrebni točni i precizni podaci
- za stvaranje dokaza o vrsti i opsegu problema
Zašto ih koristiti?
- za traženje preciznog mjerenja, kvantifikaciju i potvrđivanje hipoteza
- za pružanje općeg pregleda
- za dobivanje demografskih karakteristika
- za prikupljanje objektivnih i pouzdanih podataka pogodnih za generalizaciju
Format podataka
- podaci koji se mogu brojati ili mjeriti
- uglavnom numeričke i kategorijske vrijednosti
Važno je istaknuti da je za dobivanje cjelovitog uvida potrebno kombinirati različite vrste i izvore podataka.
METODE KOJE SE MOGU KORISTITI ZA IDENTIFIKACIJU POTREBA CILJNIH SKUPINA
Participativno akcijsko istraživanje (Participatory Action Research) je istraživačka metoda koja aktivno uključuje različite dionike iz zajednice u planiranje, provedbu i evaluaciju aktivnosti. Različiti dionici surađuju kako bi se adresiralo specifična pitanja ili probleme unutar zajednice.
Uspješna provedba projekata i aktivnosti u zajednici nije moguća bez aktivnog uključivanja mladih tijekom cijelog procesa, počevši od istraživanja njihovih potreba. Postoji nekoliko metoda za provođenje procjene potreba kao temelja za analizu potreba, od kojih je svaka prilagođena različitim kontekstima, dionicima i ciljevima. U nastavku su neke od njih.
Upitnik je strukturirani alat koji se koristi za prikupljanje informacija od sudionika/ca te predstavlja jednu od najčešće korištenih metoda za prikupljanje podataka u društvenim istraživanjima. U radu s mladima upitnici služe kao praktično i financijski učinkovito sredstvo za procjenu potreba, interesa, stavova i iskustava mladih. Kada su pažljivo osmišljeni i etički provedeni, mogu pružiti vrijedne uvide koji doprinose oblikovanju programa za mlade, razvoju politika i uključivanju zajednice.
Dizajniranje učinkovitog upitnika složen je zadatak koji zahtijeva jasno definiranu svrhu, precizno postavljene ciljeve i razumijevanje ciljne populacije. Upitnik bi trebao sadržavati:
- jasna i nedvosmislena pitanja,
- logičan tijek i organizaciju pitanja,
- odgovarajuću duljinu kako bi se spriječio zamor ispitanika/ca,
- jezik i ton prilagođen dobnoj skupini koja sudjeluje u istraživanju.
Svi upitnici trebaju biti popraćeni uvodnim pasusom u kojem je važno navesti: tko provodi istraživanje, koji je cilj, zašto je ispitanik/ca odabran/a, informacije o povjerljivosti i anonimnosti te način na koji će se podaci koristiti i pohranjivati.[9]
Upitnici mogu biti kvantitativni, sadržavati zatvorena pitanja poput pitanja višestrukog izbora ili Likertovih ljestvica (u kojima ispitanik/ca označava razinu slaganja ili neslaganja s određenim tvrdnjama), ili kvalitativni, s otvorenim pitanjima koja ispitanicima/ama omogućuju da detaljnije odgovore vlastitim riječima.
Sve se više potiče korištenje mješovitog pristupa, koji kombinira obje vrste pitanja kako bi se prikupili i mjerljivi podaci i nijansirane perspektive.[8]
Upitnici se mogu distribuirati u različitim formatima, uključujući:
- tiskane verzije (npr. u učionicama, centrima za mlade),
- digitalne verzije (putem e-maila, web poveznica/QR kodova ili platformi za ankete poput Google Forms ili SurveyMonkey).
Prednosti:
- financijski učinkoviti i skalabilni – omogućuju prikupljanje podataka od velikih skupina uz relativno male resursne zahtjeve.
- učinkoviti – odgovori se mogu brzo prikupiti i obraditi pomoću automatiziranih alata.
- standardizirani – dosljedna pitanja omogućuju statističku usporedbu između pojedinaca i skupina.
Ograničenja:
- površni odgovori – osobito kod zatvorenih pitanja, koja možda neće obuhvatiti puni kontekst ili razloge iza odgovora.
- pristranost odgovora – sudionici/e mogu davati društveno poželjne odgovore ili pogrešno razumjeti pitanja.
- ograničena uključenost – za razliku od intervjua ili fokus grupa, upitnici ne potiču nužno dubok dijalog ili izgradnju odnosa i povjerenja.
Prilagodbe:
-
Upitnici se mogu učiniti inkluzivnijima korištenjem asistivnih tehnologija za osobe s oštećenjem vida, poput čitača zaslona, povećala zaslona i Brailleovih redaka.
-
Za mlade koji se ne osjećaju ugodno izražavati se na lokalnom jeziku mogu se osigurati prijevodi.
Kvaliteta podataka uvelike ovisi o kvaliteti pitanja. Stoga se preporučuje pilot-testiranje upitnika na manjem uzorku kako bi se prije provedbe cijelog istraživanja identificirali nejasni izrazi, tehnički problemi ili problemi vezani uz duljinu upitnika.[10]
Uključivanjem mladih na respektabilan i inkluzivan način, upitnici mogu potaknuti osjećaj vlasništva i aktivnog građanstva. Međutim, radnici s mladima trebaju imati na umu da podaci iz anketa sami po sebi često ne odgovaraju na pitanje „zašto” iza dobivenih odgovora. Zbog toga su upitnici najučinkovitiji kada se koriste zajedno s kvalitativnim metodama poput fokus grupa ili intervjua, koje omogućuju dublju interpretaciju.
Savjeti za radnike/ce s mladima:
- Prilagodite sadržaj jeziku i kontekstu svoje skupine mladih.
- Osigurajte etičku transparentnost, uključujući informirani pristanak, anonimnost i način korištenja podataka.
- Razmotrite mješovite formate kako biste uravnotežili širinu i dubinu odgovora.
- Pilotirajte upitnik kako biste poboljšali pouzdanost i valjanost.
- Razmotrite distribuciju upitnika na mjestima koja mladi često posjećuju.
Intervjui su kvalitativna istraživačka metoda koja pruža dubinski uvid u misli, emocije, iskustva i potrebe ispitanika/ca. U radu s mladima intervjui su posebno vrijedan alat jer omogućuju izravnu komunikaciju s mladima ili ključnim dionicima, potičući razumijevanje koje nadilazi površne odgovore. Za razliku od upitnika, intervjui omogućuju otvoreni dijalog, dodatna potpitanja i pojašnjenja, što može razotkriti složene motivacije, skrivene zabrinutosti i osobne perspektive.
U istraživanju mladih i procjeni potreba intervjui se najčešće koriste za:
- istraživanje kako mladi percipiraju vlastite potrebe i izazove;
- prikupljanje povratnih informacija o uslugama, programima ili politikama;
- identificiranje nedostataka u postojećim sustavima podrške mladima;
- razumijevanje osobnog ili društvenog konteksta u kojem mladi žive.
Intervjui se obično provode individualno, uživo ili online. Također se mogu prilagoditi grupnim formatima (npr. intervju u paru, vršnjački intervjui) kako bi se potaknuo dijalog među sudionicima/ama.
Postoje različiti stilovi intervjua ovisno o ciljevima istraživanja:
- Nestrukturirani intervjui: Neformalni i razgovorni, omogućuju sudionicima/ama da sami/e usmjeravaju razgovor. Korisni su za eksplorativna istraživanja, ali ih je teže sustavno analizirati.
- Polustrukturirani intervjui: Najčešći oblik u radu s mladima. Slijede fleksibilne upute za intervju s ključnim pitanjima, ali omogućuju odstupanja ovisno o odgovorima sudionika/ca[11]
- Strukturirani intervjui: Uključuju strogo definirani skup unaprijed pripremljenih pitanja koja se postavljaju istim redoslijedom i na isti način. Iako su rigidniji, omogućuju lakšu usporedbu odgovora među sudionicima/ama.
Polustrukturirani pristup predstavlja dobar balans između dosljednosti i prilagodljivosti. Omogućuje radnicima/ama s mladima da ostanu usmjereni/e na ključne teme, dok istovremeno mladima pruža prostor za slobodno izražavanje.
Prednosti:
- pruža bogate i detaljne kvalitativne podatke
- omogućuje dublje istraživanje potreba i iskustava
- fleksibilan je i prilagodljiv tijeku razgovora
- potiče izgradnju povjerenja i odnosa s ispitanicima/ama
Ograničenja:
- oduzima puno vremena za provođenje i analizu
- postoji rizik pristranosti osobe koja intervjuira
- moguće je da mali uzorak nije reprezentativan
- zahtijeva educirane i senzibilne osobe koje intervjuiraju
Prilagodbe:
- Intervjui se mogu učiniti inkluzivnijima korištenjem asistivnih tehnologija za osobe s oštećenjem vida, poput čitača zaslona, povećala zaslona i Brailleovih redaka.
- Za mlade koji se ne osjećaju ugodno izražavati se na lokalnom jeziku mogu se osigurati prijevodi.
Provođenje intervjua zahtijeva planiranje, osjetljivost i komunikacijske vještine.
Sljedeći savjeti ključni su za pripremu i provedbu intervjua s mladima:
- Razjasnite ciljeve: Budite jasni o tome koje informacije tražite. To pomaže u definiranju pitanja i odabiru odgovarajućih sudionika/ca.
- Pripremite vodič, odnosnoupute za intervju: Pripremite popis otvorenih pitanja i poticaja koji su usklađeni s vašim istraživačkim ciljevima. Pitanja trebaju biti jednostavna i jasna te prilagođena dobi i kontekstu sudionika/ca.
- Izgradite odnos povjerenja: Osobito s mladima, važno je stvoriti sigurno i poštovanja vrijedno okruženje. Započnite neformalnim razgovorom kako bi se sudionici/e opustili/e.
- Vježbajte aktivno slušanje: Pokažite iskren interes, koristite neverbalne potvrde i ne prekidajte sudionike/ce. Postavljajte potpitanja poput „Možete li to malo detaljnije objasniti?“
- Osigurajte točno bilježenje: Uz pristanak, snimajte intervju radi točne transkripcije i analize. Alternativno, vodite detaljne bilješke.
- Budite fleksibilni: Dopustite da razgovor prirodno teče. Ponekad najvrjedniji uvidi dolaze iz neočekivanih smjerova.
Kada se integriraju s drugim metodama poput anketa ili fokus grupa, intervjui doprinose sveobuhvatnom razumijevanju potreba mladih te unaprjeđuju osmišljavanje i provedbu učinkovitih intervencija i programa usmjerenih na mlade.
Fokus grupe su široko korištena kvalitativna istraživačka metoda koja okuplja manju skupinu sudionika/ca radi rasprave o određenim temama u strukturiranom, ali otvorenom okviru. Ovaj pristup posebno je učinkovit u radu s mladima jer omogućuje mladima da dijele iskustva, izražavaju potrebe i promišljaju o pitanjima u interaktivnom okruženju. Za razliku od individualnih intervjua, fokus grupe koriste grupnu dinamiku kako bi potaknule razgovor, potaknule nove ideje i otkrile zajedničke zabrinutosti koje bi inače mogle ostati neizrečene.
Fokus grupa se obično se sastoji od 6 do 10 sudionika/ca, a vodi je facilitator/ica koji/a uvodi u temu, postavlja otvorena pitanja i potiče inkluzivnu raspravu.
U istraživanju i praksi rada s mladima fokus grupe mogu se koristiti za:
- istraživanje stavova mladih prema određenoj usluzi, programu ili problemu/pitanju;
- identificiranje zajedničkih potreba, prioriteta i iskustava;
- testiranje novih ideja ili intervencija na participativan način;
- procjenu percepcija zajednice ili kulturnih normi;
- generiranje ideja za razvoj projekata ili zagovaranje politika.
Budući da uključuju grupnu interakciju, fokus grupe mogu otkriti ne samo individualna mišljenja, već i društvene utjecaje, konsenzus i konflikte — što omogućuje dublje razumijevanje načina na koji mladi kolektivno doživljavaju određena pitanja ili probleme.[12]
Uspješna fokus grupa temelji se na pažljivom osmišljavanju i vještom facilitiranju.
Neki od ključnih elemenata su sljedeći:
- Jasna svrha i istraživačko pitanje: Definirajte što želite saznati i zašto je grupni format najprikladniji.
- Odabir sudionika/ca: Odaberite sudionike/ce koji/e dijele relevantne karakteristike vezane uz temu (npr. dob, geografsko područje, iskustvo), uz osiguravanje određene raznolikosti unutar grupe gdje je to prikladno.
- Veličina grupe: Idealno 6 do 10 osoba. Manje grupe (4–6) mogu se koristiti za osjetljive teme, dok veće grupe mogu biti teže za učinkovito vođenje.
- Facilitator/ica: Glavni/a facilitator/ica vodi raspravu, dok drugi/a bilježi, promatra grupnu dinamiku i osigurava da nijedan/na sudionik/ca ne dominira ili ne bude isključen/a. Dva/dvije facilitatora/ice također olakšavaju kasniju analizu.
- Prostor i trajanje: Sesije obično traju 60 do 90 minuta i trebaju se odvijati u ugodnom, mladima prilagođenom i povjerljivom okruženju — uživo ili online.
Rasprava u fokus grupi trebala bi slijediti fleksibilan vodič za provedbu koji se sastoji od otvorenih, neutralnih i nedvosmislenih pitanja. Ona bi trebala:
- poticati slobodno izražavanje (npr. „Možete li opisati svoje iskustvo…?”);
- izbjegavati sugestivna ili vrijednosno obojena pitanja (npr. „Zašto mislite da se to dogodilo?” umjesto „Ne mislite li da je to bilo pogrešno?”);
- uključivati poticaje ili dodatna potpitanja za dublje istraživanje ideja;
- započeti općim pitanjima i postupno prelaziti na specifičnije ili osjetljivije teme.
Također je korisno planirati uvodne aktivnosti ili „icebreakere”, osobito kada se radi s mladima, kako bi se smanjila napetost i od početka izgradilo povjerenje u grupi.
Prednosti:
- olakšava raspravu i generiranje ideja
- potiče grupnu interakciju i refleksiju
- otkriva grupnu dinamiku i zajedničke perspektive
- može otkriti neočekivane teme ili norme zajednice
- financijski učinkovit način prikupljanja više perspektiva odjednom
Ograničenja:
- rizik da dominantni/e sudionici/e prevladavaju u raspravi
- manja razina anonimnosti u usporedbi s individualnim intervjuima
- podaci mogu biti kompleksni i vremenski zahtjevni za analizu
- grupno razmišljanje može potisnuti različita ili suprotna mišljenja
- nije prikladno za vrlo osjetljive ili privatne teme
Prilagodbe:
- Fokus grupe mogu se učiniti inkluzivnijima korištenjem asistivnih tehnologija za osobe s oštećenjem vida, poput čitača zaslona, povećala zaslona i Brailleovih redaka.
- Za mlade koji se ne osjećaju ugodno izražavati se na lokalnom jeziku mogu se osigurati prijevodi.
Fokus grupe su vrijedna metoda u participativnom radu s mladima jer stavlja kolektivne glasove u središte te osnažuje mlade da sudjeluju u dijalogu o pitanjima koja su im važna.
[1] (1) McLeod, S. (2025.) Maslow Hierarchy of Needs. Simply Psychology. https://www.simplypsychology.org/maslow.html.
[2] (2) American Psychological Association (APA). (2017). Ethical Principles of Psychologists and Code of Conduct. https://www.apa.org/ethics/code .
[3] (3) Powell, M. A., Fitzgerald, R., Taylor, N., & Graham, A. (2012). International Literature Review: Ethical Issues in Undertaking Research with Children and Young People. Lismore: Southern Cross University.
[4] (4) GDPR.eu. What is GDPR, the EU’s new data protection law? Retrived August 2025. from https://gdpr.eu/what-is-gdpr/.
[5] (5) ACAPS (2012.) Qualitative and Quantitative Research Techniques for Humanitarian Needs Assessment.
[6] (6) ACAPS (2012.) Qualitative and Quantitative Research Techniques for Humanitarian Needs Assessment based on WFP (2009).
[7] (7) ACAPS (2012.) Qualitative and Quantitative Research Techniques for Humanitarian Needs Assessment based on WFP (2009).
[8] (8) Cohen, L., Manion, L., & Morrison, K. (2018). Research Methods in Education (8th ed.). Routledge.
[9] (9) Mathers, N, Fox, N. and Hunn, A. (2007). Surveys and questionnaires. Trent RDSU.
[10] (10) Dillman, D. A., Smyth, J. D., & Christian, L. M. (2014). Internet, Phone, Mail, and Mixed-Mode Surveys: The Tailored Design Method (4th ed.). Wiley.
[11] (11) Kvale, S., & Brinkmann, S. (2015). InterViews: Learning the Craft of Qualitative Research Interviewing (3rd ed.). Sage.
[12] (12) Krueger, R. A., & Casey, M. A. (2015). Focus Groups: A Practical Guide for Applied Research (5th ed.). Sage.
Needs analysis activities
Nothing found.
MODULE 1 NEEDS ANALYSIS
Needs analysis activities
MODULE 2 MUSIC AND MOVEMENT
Contact
Iuliana Adriana PAVEL (project manager)
iuliana.pavel@a4action.ro
A4ACTION – Antim Ivireanu Culture House, Islaz Alley, Ghermănești, Snagov, Ilfov District, Romania, 077170
Co-funded by the European Union. Views and opinions expressed are however those of the author(s) only and do not necessarily reflect those of the European Union or the ANPCDEFP. Neither the European Union nor the ANPCDEFP can be held responsible for them.
The project is conducted by the following organisations: A4ACTION (Romania) – coordinator, Udruga Delta (Croatia), InterAktion (Austria), Asociación Espacio Rojo (Spain) and GAIA Museum Outsider Art (Denmark).
