MODUL 3
Metode vizualne umjetnosti
Koje metode vizualne umjetnosti koristiti s mladima s manje mogućnosti i kako?
Korištenje metoda vizualnih umjetnosti u radu s osobama s posebnim potrebama ili mladima s manje mogućnosti može biti snažan i vrijedan način otvaranja prostora za otkrivanje unutarnje snage i osnaživanje. To se ne mora nužno promatrati kao umjetnička terapija, već i kao sam proces stvaranja i dijeljenja vlastitog izraza s publikom.
Kreativni proces ne smatra se samo načinom izražavanja sebe, već i procesom osobnog razvoja. Takav je proces pravo svakog čovjeka, neovisno o tome ima li invaliditet ili ne. Prešutno znanje ili tihi jezik, jezik koji zbog inhibicija teško pronalazi riječi, kroz kreativne procese u području vizualnih umjetnosti, drame ili glazbe može dobiti priliku za izražavanje (Henriksen, 1998).
Kada se vizualne umjetnosti primjenjuju kroz participativne i suradničke prakse, one dobivaju dodatnu dimenziju: postaju prostori dijaloga, zajedničkog stvaranja i društvenog istraživanja. Nadahnute perspektivama Luisa Camnitzera i Claire Bishop, metode vizualnih umjetnosti nadilaze stvaranje estetskih objekata te potiču autonomiju, maštu i zajedničku refleksiju, što ih čini posebno relevantnima za rad s mladima s manje mogućnosti. (Bishop, 2012; Camnitzer, 2009; Freire, 1970).
U tom kontekstu, prakse vizualnih umjetnosti naglašavaju proces, a ne proizvod. Kreativni čin nije ograničen samo na individualno izražavanje, već se proširuje na interakciju, suradnju i kritičko promišljanje u odnosu s drugima i okolinom. Camnitzer smatra da bi umjetnost trebala djelovati kao obrazovni alat koji potiče znatiželju, eksperimentiranje i rješavanje problema, a ne samo reprodukciju ili tehničko usavršavanje. Naglasak je na stvaranju situacija za učenje u kojima osobe otkrivaju vlastiti jezik izražavanja. (Camnitzer, 2009; Freire, 1970).
1.
Jednostavne i dostupne tehnike, poput crtanja, kolaža, izrade objekata ili rada s pronađenim materijalima, nude otvorene mogućnosti za kreativnost. Primjerice, mlade se može pozvati da nacrtaju nevidljive stvari poput tišine, straha ili nade ili da izrade zamišljeni predmet koji rješava neki problem u njihovoj zajednici. Ove aktivnosti omogućuju osobama da istražuju svoju maštu i emocije, istovremeno potičući dijalog i kritičko razmišljanje (Freire, 1970).
2.
Claire Bishop u svojoj analizi participativne umjetnosti naglašava važnost metoda koje stvaraju susrete, razmjene i pregovore među osobama. Dok se klasična umjetnička produkcija često usredotočuje na individualnog umjetnika/cu koji samostalno radi i izražava vlastitu viziju, participativni pristupi pomiču naglasak prema zajedničkim procesima, kolektivnom donošenju odluka i zajedničkom stvaranju. U tim je metodama proces često važniji i vrjedniji od konačnog umjetničkog rezultata, jer se upravo kroz suradnju i interakciju odvijaju učenje, povezivanje sa samima sobom, uključivanje i osnaživanje (Bishop, 2012). U radu s mladima ovaj je pomak posebno vrijedan jer cilj nije samo stvaranje umjetnosti, već i izgradnja uključivosti, povezanosti i uzajamnog učenja.
3.
Metode poput zajedničkog oslikavanja murala, suradničkog mapiranja, grupnih instalacija i pripovijedanja kroz fotografiju omogućuju mladima zajednički rad, razmjenu ideja i stvaranje umjetničkih djela koja odražavaju i individualne perspektive i zajedničke glasove. Ove se prakse često povezuju s javnim prostorom, pretvarajući ulice, četvrti ili društvene centre u mjesta zajedničke kreativnosti i vidljivosti.
4.
Središnja ideja u perspektivama i Camnitzera i Bishop jest da uloga facilitatora/ice nije podučavati „kako se baviti umjetnošću“, već stvarati situacije u kojima osobe mogu otkriti vlastite načine stvaranja, gledanja i razmišljanja. Facilitatori/ce usmjeravaju procese koji su prilagodljivi, fleksibilni i otvoreni za neočekivane ishode, omogućujući im da sami oblikuju svoj kreativni put (Bishop, 2012; Camnitzer, 2009).
5.
Posebno relevantna praksa nadahnuta ovim pristupom jest organizacija zajednički kuriranih izložbi, u kojima mladi surađuju u osmišljavanju i postavljanju umjetničke izložbe. Ova metoda omogućuje osobama ne samo da stvaraju umjetnička djela, već i da sudjeluju u donošenju odluka o tome kako će ona biti predstavljena, kako će se ispričati njihove priče i na koji će se način uključiti publika. Zajedničko kuriranje potiče osjećaj vlasništva, odgovornosti i dijaloga, istovremeno razvijajući organizacijske i komunikacijske vještine.
6.
Korištenje taktilnih i prirodnih materijala, poput gline, pruža snažnu metodu za izražavanje i refleksiju. Rad s glinom omogućuje mladima oblikovanje apstraktnih formi ili simboličkih objekata koji predstavljaju emocije, strahove, snove ili društvene teme. Glina je zahvalan i podatljiv materijal koji potiče senzorno iskustvo, strpljenje i eksperimentiranje, što je čini posebno prikladnom za radionice usmjerene na samoistraživanje ili rad utemeljen na pristupu osjetljivom na traumu.
7.
Rad utemeljen na pristupu osjetljivom na traumu odnosi se na metode koje daju prednost emocionalnoj sigurnosti, izboru i osnaživanju, prepoznajući da neki mladi ljudi mogu nositi iskustva iz prošlosti koja utječu na način na koji se uključuju u kreativne procese. „Praksa utemeljena na pristupu osjetljivom na traumu prepoznaje potrebu da se gleda dalje od ponašanja koje osoba pokazuje te da se postavi pitanje: ‘Što je ovoj osobi potrebno?’ umjesto ‘Što nije u redu s ovom osobom?’“ (GOV UK, 2022).
Postoji šest načela prakse utemeljene na pristupu osjetljivom na traumu: sigurnost, povjerenje, izbor, suradnja, osnaživanje i uvažavanje kulture.
8.
Land art i ekološki osviještene kreativne aktivnosti pružaju dodatne metode za povezivanje mladih s njihovom okolinom i poticanje ekološke svijesti. Land art uključuje stvaranje umjetničkih radova specifičnih za određenu lokaciju u vanjskom prostoru, koristeći prirodne materijale poput kamenja, lišća ili zemlje. Ovi su radovi često privremeni, naglašavajući ljepotu prolaznosti i prirodne ritmove. Ekološki osviještene radionice pozivaju osobe na promišljanje o održivosti kroz rad s recikliranim materijalima ili stvaranje prolaznih instalacija koje se uklapaju u krajolik (Freire, 1970).
9.
Drugi važan pristup jest korištenje pronađenih materijala i svakodnevnih predmeta za izradu skulptura ili instalacija. Ova praksa demokratizira pristup umjetnosti korištenjem onoga što je već dostupno, istovremeno potičući promišljanje o potrošnji, otpadu i odgovornosti prema okolišu. Radionice u kojima mladi prikupljaju predmete iz svoje okoline i pretvaraju ih u umjetnička djela otvaraju mogućnosti za pripovijedanje, maštu i kritičko promatranje vlastitog okruženja.
10.
Fotografija i video također se mogu koristiti kao participativne metode, posebno kada su alati dostupni grupi. To ne mora nužno značiti korištenje osobnih pametnih telefona; mnoge se aktivnosti mogu provoditi uz pomoć zajedničkih uređaja, jednostavnih digitalnih kamera ili čak jednokratnih fotoaparata kada su dostupni. Fokus nije na tehničkoj savršenosti, već na pružanju mladima mogućnosti da dokumentiraju svoju stvarnost, svoje snove ili svoju zajednicu iz vlastite perspektive. Aktivnosti poput stvaranja zajedničke foto-priče ili izrade video poruke budućnosti pružaju prostor za samoizražavanje i dijeljenje.
Crtanje, kolaž, izrada objekata, oslikavanje murala, skulptura od gline, land art, fotografija, video, zajednički kurirane izložbe i participativne instalacije mogu se prilagoditi ovim načelima. Ono što ih povezuje nije sama tehnika, već način na koji se ona koristi – kao alat za istraživanje, emancipaciju, zajedničko stvaranje i društveni angažman.
Ukratko, najučinkovitije metode vizualnih umjetnosti iz participativne i suradničke perspektive one su koje:
- koriste jednostavne i dostupne materijale
- omogućuju slobodu izražavanja i eksperimentiranja
- usmjerene su na proces, a ne na konačni proizvod
- stvaraju prostor za dijalog, refleksiju i zajedničko donošenje odluka
- povezuju se s okruženjem osoba, njihovim sjećanjima i osobnim pričama
- potiču kritičko razmišljanje i autonomiju.
Kao što nas Luis Camnitzer podsjeća, umjetnost nije u proizvedenom objektu, već u procesu učenja koji ona generira (Camnitzer, 2009). Kao što pokazuje Claire Bishop, sudjelovanje u umjetnosti najsnažnije je kada nas potiče da zajedno razmišljamo, djelujemo i zamišljamo, pretvarajući kreativnost u jezik povezivanja, refleksije i nade.
Literatura:
Bishop, Claire. (2012). Artificial Hells: Participatory Art and the Politics of Spectatorship. Verso Books.
Camnitzer, Luis. (2009). Didactic Art: Art as Education. In Conceptualism in Latin American Art: Didactics of Liberation. University of Texas Press.
Freire, Paulo. (1970). Pedagogy of the Oppressed. Herder and Herder.
Office for Health Improvement & Disparities. (2022). Working definition of trauma-informed practice. GOV.UK. URL: https://www.gov.uk/government/publications/working-definition-of-trauma-informed-practice/working-definition-of-trauma-informed-practice
Henriksen, K. (1998). Kunsten at forme et sprog: Om udviklingshæmmede og den billedskabende proces. Gyldendal.
Visual arts activities
Nothing found.
Contact
Iuliana Adriana PAVEL (project manager)
iuliana.pavel@a4action.ro
A4ACTION – Antim Ivireanu Culture House, Islaz Alley, Ghermănești, Snagov, Ilfov District, Romania, 077170
Co-funded by the European Union. Views and opinions expressed are however those of the author(s) only and do not necessarily reflect those of the European Union or the ANPCDEFP. Neither the European Union nor the ANPCDEFP can be held responsible for them.
The project is conducted by the following organisations: A4ACTION (Romania) – coordinator, Udruga Delta (Croatia), InterAktion (Austria), Asociación Espacio Rojo (Spain) and GAIA Museum Outsider Art (Denmark).