Metode vizualne umjetnosti

Alati vizualnih umjetnosti mogu se koristiti ne samo za individualno izražavanje, već i za timski rad. Primjerice, rad na muralu, skulpturi ili zajedničkoj slici zahtijeva od osoba komunikaciju, razmjenu ideja i poštivanje doprinosa drugih. Ovaj suradnički proces potiče timski rad, jača sposobnosti donošenja odluka i prilagodljivost te pomaže u razvoju vještina rješavanja problema, dok osobe zajednički rade prema ostvarivanju zajedničkog cilja (OECD, 2013; Bishop, 2012).

Osim razvoja praktičnih vještina, vizualna umjetnost može potaknuti dijalog o društvenim pitanjima, stvarajući prostor za razgovore koji se možda inače ne bi dogodili. Sam čin zajedničkog stvaranja omogućuje osobama dijeljenje iskustava i izražavanje misli, pružajući uvid u potrebe, perspektive i emocije drugih.

Na taj način rad s mladima koji koristi vizualnu umjetnost potiče suradnju i stvara prilike da se svaki član grupe osjeća viđenim i saslušanim, uz iskrenu znatiželju i interes za njegovu perspektivu. To može biti jedinstveno i osnažujuće iskustvo, posebno za mlade s manje mogućnosti, pomažući im u razvoju samopouzdanja i osjećaja pripadnosti (OECD, 2013).

Kada se alati umjetnosti koriste u radu s mladima, kvaliteta, estetika ili sofisticiranost nastalog umjetničkog djela nisu ono što je najvažnije, već proces otkrivanja, stvaranja, igre i usmjeravanja pažnje na nešto drugo osim svakodnevne užurbanosti. Umjesto težnje za stvaranjem nečega „vrijednog“, ovakav pristup potiče mlade da kroz umjetnost istražuju nove vještine i ideje. (Camnitzer, 2009; Bishop, 2012).

Važno je napomenuti da se ova sloboda istraživanja ne događa uvijek spontano. Budući da uobičajena percepcija vizualne umjetnosti naglašava tehničku vještinu i estetsku vrijednost, mladi se mogu osjećati frustrirano ili samokritično. Stoga bi osoba koja radi s mladima,  trebala svjesno poticati pristup usmjeren na proces, usmjeravajući smlade da cijene eksperimentiranje i osobni izraz više od savršenog konačnog rezultata.

Ove bi radionice trebale biti usmjerene na stvaranje prostora u kojem se svatko, bez obzira na umjetničke sposobnosti ili poznavanje jezika, osjeća dobrodošlo i cijenjeno. Ovakav pristup omogućuje mladima slobodno izražavanje, smanjuje strah od osude i potiče veće sudjelovanje. Takve aktivnosti izgrađuju samopouzdanje mladih jer primjećuju vlastiti napredak i često dobivaju dodatnu motivaciju kroz podršku voditelja/ice i drugih mladih.

Uključivanje znači pravedno postupanje prema svima i stvaranje prostora u kojem se različitosti ne samo prihvaćaju, već i cijene. Umjetničke metode otvaraju vrata različitim perspektivama i daju glas onima koji se često ne čuju. Metode vizualnih umjetnosti podržavaju uključivanje omogućujući osobama da istražuju i izraze svoje identitete, iskustva i emocije na neverbalne načine, u sigurnom i podržavajućem okruženju. Budući da nisu utemeljeni na verbalnoj komunikaciji, vizualni alati osnažuju one koji se možda teško izražavaju kroz tradicionalne govorne oblike.

Oni stvaraju prilike za povezivanje, suradnju i međusobno razumijevanje ljudi iz različitih sredina, jačajući osjećaj zajedništva i pripadnosti. Bilo kroz slikanje, crtanje, skulpturu, fotografiju ili kolaž, zajedničko stvaranje, praćenje i slušanje procesa i radova drugih pomaže u izgradnji razumijevanja, empatije i međusobnog poštovanja među pojedincima i grupama. Sve to doprinosi osjećaju pripadnosti, potiče prihvaćanje različitih emocija, doprinosi razvoju uključivih zajednica i stvaranju okruženja koje odgovara potrebama svih.

Prema našem “State of Art report”, istraživanju provedenom na početku projekta među osobama koje rade s mladima, socijalnim radnicima/ama i edukatorima/cama, više od 70 % ispitanika već koristi metode vizualnih umjetnosti u radu s mladima. One se lako mogu uključiti u njihov rad kao podrška uključivanju, budući da su mnogi umjetnički alati lako dostupni svima. Nisu nam potrebni skupi ili teško dostupni materijali kako bismo ih mogli istraživati gotovo u bilo kojem trenutku i na bilo kojem mjestu.

Primjerice, reciklirani materijali poput kartona, plastičnih boca i časopisa mogu se jednostavno ponovno upotrijebiti za umjetničke projekte. Osnovni pribor poput olovaka, flomastera, bojica, papira, gline koja se suši na zraku i šarenih reklamnih časopisa pristupačne su i povoljne opcije. Uz naše pametne telefone i besplatne aplikacije za uređivanje također možemo jednostavno snimiti kvalitetne fotografije ili videozapise.

Još jedna velika prednost korištenja vizualnih umjetnosti jest da se radionice i grupne aktivnosti temeljene na njima mogu prenijeti u različite društvene kontekste. Ove aktivnosti pomažu u pristupanju društvenim ili osobnim temama, ovisno o trenutačnim potrebama skupine mladih s kojom radimo. Umjetnički radovi mogu podizati svijest o društvenim pitanjima (poput pitanja zaštite okoliša, socijalne uključenosti, rodne ravnopravnosti, mentalnog zdravlja i mnogih drugih) te poslužiti kao temelj za društvene razgovore među osobama.

Refleksivna pitanja koja potiču na razmišljanje mogu podržati ove procese i omogućiti mladima povezivanje s drugima. U takvim je praksama važno uključiti različite članove zajednice, ostati otvoren i omogućiti da se čuju i izraze različite perspektive (Vijeće Europe, 2020).