Osobe stoje u krugu i zamoljeni su da izgovore svoje ime te naprave neki pokret ili tjelesnu gestu (npr. skok, mahanje, naklon, pljesak). Cijela skupina zatim zajedno ponavlja ime i gestu svake osobe, „preslikavajući” njegov ili njezin pokret.

U sljedećem krugu svaka osoba može ponoviti imena i pokrete svih prethodnih osoba, sve dok se ne napravi puni krug.

Ova aktivnost pretvara upoznavanje iz racionalnog, mentalnog procesa u fizički, „utjelovljeni” proces, što kasnije podržava kreativni tijek rada.

Sudionici stoje u krugu. Voditelj/ica objašnjava da izgovaranjem svojih imena „potpisujemo” nevidljivi dogovor kojim se obvezujemo biti prisutni i pružati podršku jedni drugima.

Jedan po jedan, osobe (po želji mogu zakoračiti u središte kruga) jasno izgovaraju svoje ime koristeći određeni način izražavanja glasa (šaptanje, vikanje, pjevanje ili duboki bas glas). Cijela skupina zatim ponavlja ime osobe koristeći isti ton glasa i razinu energije.

Ova aktivnost predstavlja „utjelovljeni” način dobrodošlice koji koristi glas za probijanje leda i uspostavljanje zajedničke prisutnosti u skupini.

Osobe sjede u krugu, a jedna osoba stoji u sredini. Osoba u sredini kaže: „Vjetar puše za sve koji…” nakon čega slijedi određena tvrdnja – na primjer: „…nose crne cipele” ili „…imaju plave oči”.

Svi na koje se tvrdnja odnosi moraju se brzo pomaknuti i pronaći novo mjesto u krugu. Jedno mjesto uvijek će ostati slobodno, a osoba koja posljednja pronađe svoje mjesto staje u sredinu i izgovara sljedeću tvrdnju.

Ova aktivnost pomaže osobama da se opuste, pokrenu i nauče nešto malo jedni o drugima.

Jedan volonter/ka izlazi iz prostorije. Grupa odabire vođu koji će izvoditi pokrete ili čak plesati uz glazbu koju pušta voditelj/ica radionice, dok ostatak grupe mora oponašati njegove ili njezine pokrete. Volonter/ka se zatim vraća u prostoriju i pokušava pogoditi tko je vođa. Aktivnost se ponavlja još jedan do dva kruga.

Osobe sjede u krugu (na stolicama ili na podu). Svaka osoba kaže svoje ime (ako se međusobno ne poznaju) te opiše kako se osjeća iz perspektive svojega tijela – boli li ju ili je li neki dio tijela osjetljiv, osjeća li se tijelo opušteno, ukočeno ili umorno, postoji li neka prijašnja ozljeda i slično.

Nakon ovog kratkog osvještavanja tijela, voditelj/ica poziva sosobe da „pruže svom tijelu ono što mu je potrebno“ – bilo da je riječ o laganom istezanju, samomasaži ili nekom drugom jednostavnom pokretu. Ova se aktivnost prirodno nastavlja u kratko zagrijavanje koje vodi voditelj/ica, a po želji ga mogu obogatiti i pokreti koje predlože osobe koje se osjećaju ugodno podijeliti svoje prijedloge.

Osobe se slobodno kreću prostorijom, a voditelj/ica daje različite upute, primjerice: pokušajte ispuniti prazan prostor u prostoriji; hodajte brže ili sporije (mijenjajte tempo hodanja na ljestvici od 1 do 10); hodajte kao da ste na Mjesecu; kao da kasnite na posao; kao da je pod užaren; kao da vam je jako hladno i slično.

Kao završni dio aktivnosti može se dodati kratka vježba osvještavanja. Voditelj/ica zaustavlja grupu i zamoli osobe da zatvore oči. Zatim ih poziva da pokažu u smjeru određenih predmeta u prostoriji, primjerice: „Gdje su žute zavjese?“, „Pokažite gdje je računalo.“ ili „Gdje je crveni stol?“

Osobe stoje u krugu. Jedna osoba započinje tako da pokuša zauzeti mjesto druge osobe, ali prije toga mora od nje dobiti neverbalni pristanak. Pristanak se može izraziti kontaktom očima, blagim kimanjem glave ili nekim drugim tihim znakom odobravanja. Ako odabrana osoba ne da pristanak, druga osoba mora pokušati s nekim drugim.

Nakon što osoba ustupi svoje mjesto, ona postaje sljedeća koja traži neverbalni pristanak kako bi zauzela mjesto nekog druge osobe. Ako pristanak nije dobiven, nastavlja ga tražiti od ostalih. Ova aktivnost potiče poštovanje osobnih granica, pažljivo opažanje i komunikaciju bez riječi.

Osobe se bez međusobnog razgovora trebaju poredati u liniju prema prvom slovu svojega imena, od A do Ž. Nakon što se poslože, voditelj/ica od početka reda provjerava jesu li pravilno poredani. Svaka osoba redom glasno izgovori svoje ime i napravi jedan pokret iskoračivši iz linije kako bi ju svi mogli vidjeti. Ostali zatim zajedno ponove ime i pokret. Ako se osobe već međusobno poznaju, umjesto prema početnom slovu imena mogu se poredati prema datumu rođenja tijekom godine (od siječnja do prosinca).

**Zatim voditelj zamoli osobe da se okrenu u istom smjeru. Osoba koji se nalazi na kraju reda, okrenuta prema ostalima, osmisli jedan pokret i pokaže ga samo osobi pokraj sebe, pozivajući je da se nakratko okrene prema njemu kako bi ga vidjela. Ta osoba potom isti pokret pokaže sljedećoj osobi u redu, i tako redom sve do posljednje osobe. Poput igre „pokvarenog telefona”, na kraju posljednja osoba pokaže pokret cijeloj grupi, a zatim prva osoba izvede izvorni pokret. Usporedba pokreta često rezultira zabavnim i smiješnim situacijama. Aktivnost se može ponoviti i u suprotnom smjeru.

Za ovu aktivnost potrebna je crveno klupko konca/vune. Osobe stoje u krugu. Prva osoba koja drži kraj konca kaže svoje ime i jednu „vidljivu kvalitetu” koju posjeduje ili koju primjećuje u grupi. Držeći svoj dio konca, baca klupko drugoj osobi preko kruga, a postupak se nastavlja sve dok se svi  ne uključe i dok se u prostoriji ne stvori složena mreža koja ih fizički povezuje.

Ova vježba ističe točke povezanosti među osobama i „kolektivnu” prirodu grupe, čineći vidljivijima kvalitete i snage koje grupa posjeduje.

Kako bi fizički prikazali „objektivne kvalitete” i raznolikost grupe, osobe stvaraju „ljudske karte” pozicionirajući se u prostoru. Voditelj/ica definira prostoriju kao fizičku kartu (npr. sjever, jug, istok, zapad ili ljestvicu od 1 do 10) te zatim zadaje različite zadatke (npr. „Postavite se prema mjestu gdje ste rođeni” ili „Koliko ste daleko putovali da biste došli ovdje?”). Osobe se pomiču na mjesto na „karti” koje predstavlja njihov odgovor.

Ova aktivnost omogućuje grupi da vizualno i fizički sagleda svoj zajednički sastav – gdje se osobe preklapaju, a gdje se razlikuju.

Osobe se formiraju u liniju okrenuti u istom smjeru. Prva osoba u redu je „lokomotiva” i određuje brzinu vlaka, njegov smjer kretanja te dodaje različite pokrete koje ostale osobe u vlaku trebaju pratiti. Nakon određenog vremena ta se osoba premješta na kraj reda, a sljedeća osoba postaje vođa pokretnog vlaka.

Jedna osoba hoda oko kruga u kojem se nalaze parovi te svakom paru postavlja pitanje: „Razumijete li igru?” Svaki par ga usmjerava dalje, dok istovremeno međusobno mijenjaju mjesta s drugim parovima preko kruga. Osoba koja hoda može zauzeti bilo koje slobodno mjesto, a osoba koja ostane bez mjesta postaje novi sudionik koji hoda oko kruga.

Voditelj/ica kasnije uvodi naredbu „Kaos!”, nakon koje svi užurbano pokušavaju pronaći nove partnere/ice, kao da bježe od iznenadne katastrofe. Posljednji krug izvodi se usporeno, u „usporenoj snimci”. Ova vježba razvija prilagodljivost, svjesnost o grupi i sposobnost prihvaćanja brzih promjena.

Rad u parovima: jedna osoba ima ulogu pokretača, a druga ulogu tihog promatrača. Pokretač započinje u potpuno skupljenom položaju tijela, polako razvija kralježnicu, dopušta glavi da se podigne te široko otvara ruke prije nego što se vrati u početni položaj. Ovaj se ciklus ponavlja nekoliko puta.

Vježba potječe iz područja plesa i fizičkog kazališta te naglašava utjelovljenu prisutnost, svjesnost tijela i cikličku prirodu rasta. Nakon toga osobe zamjenjuju uloge.

Voditelj/ica najavljuje svaki sat u danu redom, prolazeći kroz cijeli 24-satni ciklus. Osobe pantomimom prikazuju svoje uobičajene aktivnosti u određeno vrijeme te se pozivaju da obrate pažnju na to kada im određene aktivnosti daju energiju ili ih iscrpljuju, kao i kada potiču osjećaj otvorenosti ili povlačenja.

Prilagođena prema metodama Kazališta potlačenih, ova vježba potiče promišljanje o svakodnevnim rutinama i tjelesnim navikama. Dobro funkcionira kao nježna aktivnost za podizanje energije ili kao uvodna refleksivna vježba.

U parovima, jedna osoba drži svoj dlan nekoliko centimetara udaljen od lica svojeg partnera/ice. Partner/ica mora cijelo vrijeme održavati istu udaljenost između svojeg lica i dlana, prateći svaki njegov pokret – prema gore, dolje, u stranu, blizu poda, visoko u zraku – bez fizičkog dodira. U početku izvodi pokrete polako, a zatim ih postupno čini složenijima. Nakon 5 minuta osobe zamjenjuju uloge.

Kolumbijska hipnoza, koju je razvio Augusto Boal kao jednu od temeljnih vježbi Theatre of the Oppressed, razvija svjesnost tijela, povjerenje, neverbalnu komunikaciju i usmjerenost pažnje. Dobro funkcionira kao priprema prije Image Theatre ili bilo koje vježbe koja uključuje tjelesnu prisutnost.

Dvije osobe se rukuju i zamrzavaju u nasumičnom položaju. Jedan od njih se udaljava. Nova osoba se pridružuje te se fizički pozicionira u odnosu na osobu koja je ostala, kako bi „dovršio” novu sliku – dajući joj novo značenje, novi odnos ili kontekst. Ta se osoba zatim također zamrzava, a ciklus se nastavlja: jedna osoba odlazi, jedna se priključuje.

Vježba bi se trebala odvijati brzo, bez vremena za pretjerano razmišljanje. Prilagođena prema Image Theatre, ova aktivnost razvija spontanost, prostornu svjesnost i sposobnost čitanja i ponovnog tumačenja govora tijela. Izvrsna je kao uvodna vježba prije cijele sesije Image Theatre.

Jedna osoba ulazi u središte prostora i započinje jednostavan, ritmičan pokret koji se ponavlja, zajedno sa zvukom. Jedan po jedan, ostali se priključuju stroju – fizički se povezuju s njim ili ostaju u njegovoj blizini – dodajući vlastiti ponavljajući pokret i zvuk koji su u interakciji s onime što je već stvoreno ili na to reagiraju. Voditelj/ica zatim može zatražiti od stroja da ubrza, uspori, pregrije se ili se pokvari.

U drugom krugu grupa stvara stroj koji predstavlja određeni pojam ili koncept (npr. isključenost, zajedništvo, moć). Potječući iz rada Augusto Boal, vježba „Stroj” razvija povezanost grupe, osjećaj za ritam, kreativnost i kolektivnu svjesnost. Može se koristiti i kao zagrijavanje i kao alat za refleksiju kada je usmjerena na određenu temu.

Osobe se kreću prostorom prema ljestvici statusa od 1 do 10: na razini 1 kreću se uz maksimalnu podređenost – pogleda usmjerenog prema dolje, skupljenog držanja tijela, nesigurnih koraka i stalnog prilagođavanja drugima; na razini 10 kreću se uz maksimalnu dominaciju – uspravnog držanja, širokih pokreta, zauzimajući prostor i ne povlačeći se pred drugima. Voditelj/ica izgovara različite brojeve, a osobe prilagođavaju svoje tijelo, pogled, tempo kretanja i način korištenja prostora u skladu s njima.

U drugoj fazi osobe same odabiru određeni broj na ljestvici i kratko međusobno komuniciraju, pritom primjećujući kako status utječe na svaku, pa i najmanju, interakciju.

Razvijena na temelju rada Keith Johnstone o statusu u improvizaciji, ova vježba pokazuje kako se moć i hijerarhija prenose kroz tijelo. Funkcionira kao tjelesno zagrijavanje, ali i kao uvod u razgovore o moći, uključivanju i dinamici odnosa među ljudima.

Osobe rade u parovima, okrenuti jedni prema drugima. Jedna osoba započinje polako izvoditi pokrete, dok je druga pokušava što preciznije zrcaliti. Nakon određenog vremena mogu zamijeniti uloge ili pokušati kretati se zajedno bez jasno određenog vođe.

Prilagođena prema praksama fizičkog kazališta, ova vježba razvija koncentraciju, povjerenje i neverbalnu komunikaciju.

Osobe stoje u krugu i prenose zamišljenu kuglu jedni drugima. Svaki put kada se kugla prenese, njezina se svojstva mogu promijeniti (veličina, težina, temperatura), a osoba koja je prima mora na to odgovarajuće reagirati. Igra se treba odvijati neprekidno i protočno, potičući kreativnost i sposobnost prilagodbe.

Ova vježba razvija maštu, prilagodljivost i interakciju unutar grupe.

Osobe stoje u krugu i prate određeni ritam dok „prenose zeku” koristeći specifične zvukove i pokrete. Tempo se postupno ubrzava, što zahtijeva koordinaciju, pažnju i brze reakcije.

Ova dinamična igra podiže razinu energije i jača povezanost unutar grupe, što je čini izvrsnom završnom aktivnošću za dio zagrijavanja.

Osobe započinju vježbu nježnim istezanjem tijela i otpuštanjem napetosti kroz lagano protresanje tijela. Pozivaju se da istraže način na koji se kreću prostorom – hodajući različitim brzinama, mijenjajući razine kretanja (visoko/nisko) te obraćajući pažnju na svoje držanje tijela i prisutnost. Voditelj/ica ih može usmjeravati jednostavnim uputama (npr. „zauzmi više prostora”, „kreći se sporije”, „obrati pažnju na svoje disanje”).

Ova vježba pomaže osobama da se povežu sa svojim tijelom, oslobode napetost te postanu prisutniji i svjesniji sebe i prostora oko sebe.

Osobe rade u parovima. Jedna osoba ima povez preko očiju, dok je druga nježno vodi kroz prostor koristeći samo dodir (npr. držeći je za ruku ili usmjeravajući je preko ramena). Osoba koja vodi odgovorna je za sigurnost i ugodu svojeg partnera/ice. Nakon nekoliko minuta zamjenjuju uloge.

Na kraju se može potaknuti kratka refleksija o tome kako je bilo vjerovati drugoj osobi, voditi nekoga i prepustiti kontrolu. Ova vježba razvija povjerenje, osjetljivost i neverbalnu komunikaciju.

Osobe se rasporede po prostoru. Voditelj/ica izgovara različite emocije (npr. radost, strah, ljutnju, nadu, zbunjenost, moć), a osobe se odmah zaustavljaju i zamrzavaju svoje tijelo kako bi prikazali tu emociju, poput kipa. Potiče ih se da koriste cijelo tijelo, izraze lica i držanje tijela. Voditelj/ica može pozvati grupu da promatraju jedni druge ili kratko razgovarati o onome što vide.

Ova vježba razvija tjelesno izražavanje, maštu i emocionalnu svjesnost.

Osobe istražuju kako nastaju sjene koristeći svoje ruke i tijelo. Stanu ispred izvora svjetlosti i slobodno eksperimentiraju, promatrajući kako njihovi pokreti utječu na oblike sjena koje se pojavljuju na platnu ili zidu. Voditelj/ica ih može usmjeravati da uoče kako udaljenost od izvora svjetlosti, kut i položaj tijela mijenjaju izgled sjene. Ova aktivnost pomaže osobama razumjeti osnovna načela nastanka sjena.

Osobe eksperimentiraju s povećavanjem i smanjivanjem svojih sjena pomicanjem bliže ili dalje od izvora svjetlosti. Mogu međusobno uspoređivati rezultate i poigravati se pretjerivanjem u veličini sjena. Voditelj/ica ih može potaknuti da stvaraju „divovske” ili „sićušne” sjene. Ova aktivnost razvija svijest o prostoru, perspektivi i vizualnom dojmu.

Jedna osoba oblikuje sjenu koristeći ruke ili tijelo, dok ostali pokušavaju pogoditi što ona predstavlja. Oblici mogu biti apstraktni ili prikazivati prepoznatljive motive, poput životinja, predmeta ili likova. Potaknite ih na kreativnost i prihvaćanje različitih tumačenja. Ova aktivnost potiče razvoj mašte, sposobnosti opažanja i simboličkog mišljenja.

Osobe zajednički stvaraju pokretne kompozicije od sjena. Koriste svoja tijela kako bi oblikovali različite oblike, prijelaze ili jednostavne zajedničke sekvence pokreta. Naglasak nije na koreografiji, već na suradnji i prirodnom tijeku pokreta. Ova aktivnost potiče grupnu povezanost, kreativnost i neverbalno izražavanje.